Srijeda, 08. lipnja 2011.
Valoviti brežuljci oko Srebrenice izgledali su lijepo tog proljeća prije 15 godina - zeleni, pošumljeni, mirni, osim ružnog cvjetanja izranjajućih leševa po livadama. Leševi su ponudili dokaz da tijelo trune brzo i čisto, dok masovno proizvedene traperice, majice i jakne odolijevaju elementima i nisu samo vidljive, već gotovo nosive, devet mjeseci nakon masakra.
Lokalni bosanski Srbi su to vidjeli drugačije. - "Ništa se ovdje nije dogodilo" - rekla mi je jedna žena izvan škole. - "Tu se samo djeca igraju." I igrali su se.
Ta rasuta tijela su bila dokaz novinarima, koji su iskoristili primirje pod pokroviteljstvom NATO-a u područjima još uvijek pod kontrolom postrojbi bosanskih Srba, da je Srebrenica stvarno pretrpjela najveći masakr u poslijeratnoj Europi: smaknuće u srpnju 1995. godine više od 7.000 dječaka i muškaraca koje su napravili vojnici pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića.
Vijest o uhićenju Mladića izazvala je poplavu sjećanja na rat u Bosni. Sjećam se preživjelih iz Srebrenice u blizini Tuzle, gotovo sve su bile žene, koje su plačući prosile za vijesti, a nadu krijepile nesuvislim glasinama da su njihovi muževi i sinovi, očevi i braća, deportirani u Srbiju na rad u tajnim rudnicima.
Nitko nije mogao vjerovati da su stvarno svi mrtvi. Sve dok nismo počeli oprezno gaziti preko masovnih grobnica i vidjeli kosti i odjeću i naočale i blijedo ružičaste trake od tkanine, korištene za povezivanje očiju žrtava, poluzakopane u usirenoj zemlji.
Sjećam se kako su nas seljani promatrali dok smo napuštali školsku gimnastičku dvoranu uprljanu osušenom poprskanom krvlju i iskorištenim mecima, gdje smo našli vijak od blijedo ružičaste tkanine, izvor očnih poveza. Preživjeli su nam rekli da se Mladić obratio možda tisući i petsto smještenih ljudi u gimnastičkoj dvorani, i rekao im da ih vode u radni kamp. Umjesto toga bili su utovareni u kamione, odveženi seoskim putevima do grobnica i ubijani.
Mislim da je Mladićevo hvalisanje vojničkim profesionalizmom učinilo Srebrenicu tako posebno odvratnom. Hvalio se da je vojnik, discipliniran, oprezan. Nakon što su njegovi ljudi pregazili „zaštićenu zonu" Srebrenice, on je pozvao nizozemskog zapovjednika UN-a da nazdrave, vojnik s vojnikom. Njegovi nenaoružani neprijatelji su otpremljeni s velikom učinkovitošću i bez milosti, transportirani do stratišta u cijeloj regiji ili ulovljeni, kao što je bio slučaj sa žrtvama nađenim na brežuljcima.
Optuženi za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, Mladić i njegov politički nadređeni, Radovan Karadžić, uspjeli su izmaći NATO-ovim snagama sve ove godine; što i nije toliko čudno imajući u vidu mlake napore da se uhite i zaštitu Srbije.
Ipak on je sada u pritvoru, u lisicama, a uskoro će biti na sudu, prisiljen da se suoči sa svojim žrtvama i onim što su njegovi vojnici učinili tisućama ljudi, prije, za vrijeme i poslije Srebrenice. Karadžić je već na suđenju u Haagu.
Beograd je učinio pravu stvar uhićenjem Mladića, ali to nije bilo lako. Javno mnijenje je dugo bilo suglasno da ga se zaštiti od dosega međunarodne pravde. Pritisak Europske unije, a posebno nizozemske vlade, praćen mahanjem mrkvom eventualnog članstva u EU, bio je instrumentalan u nagovaranju Srbije na ovaj čin. Bez njega, obojica bi nesumnjivo i dalje bili na slobodi.
Danas se obilježava važan dan za žrtve rata u Bosni. Ali to je također i važan dan za žrtve najgorih zločina širom svijeta. Mladićevo uhićenje šalje jasnu poruku da pravda nikad ne zaboravlja. Omar al-Bashir i Muammar Gaddafi bi trebali uzeti na znanje: svijet je upravo postao puno manji.
Emma Daly, direktorica komunikacija Human Rights Watch-a, bila je dopisnik The Independent-a u Bosni i Hercegovini od 1994. do 1996.
Više: www.hrw.org
