Srijeda, 06. srpnja 2011.
Dana 25. lipnja 2011., navršilo se pet godina zatočeništva 24-godišnjeg izraelskog vojnika Gilad Shalita u nepoznatom mjestu negdje u pojasu Gaze. Shalitova obitelji nema nikakvih informacija o njemu gotovo dvije godine, ali unatoč tome, oni se i dalje nadaju - u najmanju ruku - pismu od Gilada.
Gilada je tijekom napada na njegovu vojnu bazu zarobila oružana palestinska skupina u koju je uključeno i vojno krilo Hamasa; druga dva vojnika su poginula, a treći je ozlijeđen. Gilad Shalit se čuva kao pregovaračkii čip za Hamasove političke zahtjeve, uključujuči i oslobađanje tisuće Palestinaca koje je zatvorio Izrael, kojima je također oduzeto pravo posjeta njihovih obitelji.
Tijekom pet godina, njemu je zabranjen bilo kakav značajniji kontakt s vanjskim svijetom, spriječen je čak da razmjenjuje pisma sa svojom obitelji koja i dalje vodi kampanju za njegovo oslobađanje i živi svaki dan u nadi da će dobiti informacije o njegovoj stanju i životnim uvjetima. Njegov otac Noam kaže, "Ja ne znam ni gdje ga drže ni kako mu je ... niti je li još uvijek živ ..." Zadnji put obitelj je vidjela Gilada u videosnimku u kojem je čitao izjavu dok drži primjerak novina od 14. rujna 2009.
Amnesty International je pozvao vlasti Hamasa da u skladu s obvezama koje proizlaze iz međunarodnog humanitarnog prava osiguraju liječničku srkb za Gilad Shalita, humane i dostojanstvene životne uvjete, da mu dopuste komunikaciju s obitelji, uključujući i slanje i primanje pisama, i neposredan pristup Međunarodnom odboru Crvenog križa. Oni moraju prestati tretirati Gilad Shalita kao taoca, što je flagrantno kršenje njihovih obveza na temelju međunarodnog humanitarnog prava.
Predlažemo da date podršku kampanji za ublažavanje patnje Gilad Shalita i njegove obitelj potpisivanjem peticije Isma'il Haniyehu, premijeru Hamasove administracije u Gazi.
Peticija
Premijeru, pozivam Vas da poduzmete sve potrebne mjere u skladu s Hamasovim obvezama koje proizlaze iz međunarodnoga humanitarnog prava, kako bi izraelski vojnik Gilad Shalit:
- mogao komunicirati sa svojom obitelji, uključujući slanje i primanje pisama;
- bio dobro tretiran i držan u humanim i dostojanstvenim životnim uvjetima;
- dobio neposredan pristup Međunarodnom odboru Crvenog križa; i
- da se ne tretira kao taoc.
Više:
www.amnesty.org
